Kad mama padne… / Mom Stumbles and Falls…

8iabjzryt

Dok sam mesecima unazad osmišljavala blog, znala sam da ću se najviše baviti svojim stajlingom i pričama iz života, načinu na koji razmišljam, stvarima koje me muče i raduju, saznanjima do kojih dolazim. Neka vrsta modno-psihološkog miksa 🙂

Ali, kada sam počela da pišem, shvatila sam da mi je jako teško da se potpuno otvorim i iznesem u javnost nešto o čemu ljudi uglavnom ne govore, sitnicama koje nas čine drugačijim, a opet tako sličnim. Otvoriti se znači pokazati svoju ranjivu stranu, čuti mišljenja koja su drugačija i možda ne prijaju, dati priliku nekome da o tebi donosi zaključke bez kompletnog uvida u tvoj život i slično.

Takođe sam juče shvatila i koliko je biti otvoren i pokazati ranjivost ljudski i koliko može da iz mene izvuče snagu i volju da idem dalje. Oduvek sam se divila ljudima koji otvoreno pričaju o borbi sa bolešću, smrti, sumnjama, onome što ih plaši. Ne mislim na ljude koji stalno kukaju i uvek samo vide negativnu stranu, već o otvorenosti, iskrenosti i snazi da priznaš da nisi savršen i da sa nekim stvarima ne umeš da izađeš na kraj.

Ja sam majka dvogodišnjih bliznakinja, Lane i Une. Malo je reći da su mi one ceo svet. Koliko god da uživam u njima, u istoj meri sam opterećena i raznim sumnjama i strahovima. Nije nas preskočio virus krajem decembra, sve tri smo bile bolesne i bilo je naporno i fizički i psihički. Najviše zato što sam i ja bila malaksala i nisam mogla maksimalno da im se posvetim. Potrajalo je sve to, naravno i prošlo, dobili smo savet od doktora da ih skoro ceo januar ne vodimo u vrtić da bi ojačale. Sve smo ispoštovali.

Život se vratio u normalu, igra, smejanje, plakanje, igračke po celom stanu, njihova dečja radost i neposrednost koja osvaja 🙂 Međutim, sa normalizovanjem svakodnevice, kod mene se pojavilo još nešto. Zebnja. Zgrčenost. Strah od toga da ne padnu, ne povrede se, ne progutaju nešto što ne treba (da, još uvek vole da žvaćkaju nešto što pronađu, a učini im se zanimljivim). Pazite, to su sve realni strahovi i svaka majka ih ima. Ali ne konstantno i ne previše duboko, jer ometa funkcionisanje. Ta zgrčenost je kod mene postala toliko intenzivna da nisam mogla da se nasmejem iskreno, samo bih napravila grimasu koja podseća na osmeh, stomak bi me zaboleo svaki put kada bi se neka od njih dve saplela, a onda sam imala mučnine do kraja dana. Jedino sam bila mirna kad spavaju.

Znala sam o čemu se radi, u pitanju je stres koji sam doživela dok smo bile bolesne, temperatura dan i noć, ništa ne jedemo, one nisu htele ni tečnost, pa sam morala špricem da im dajem, često plakanje jer je Lanu boleo stomak od lekova… Horor film koji je trajao otprilike 10 dana. Sve to me je ostavilo zgrčenom i kad je oluja prošla.

Pokušavala sam da objasnim sebi da treba da se opustim, uživam sa njima, ne razmišljam o tome šta loše može da se desi, da neke stvari nisu u mojoj moći, jer ono što jeste, ja sam uradila. Da nisam dobra ni sebi ni njima ako sam stalno u grču. Ali, ništa.

Pošto sama nisam uspela da se izborim, mada sam se trudila, život je to odlučio da uradi umesto mene. Ništa poučnije od lekcije koja te tresne preko nosa.

Elem, juče se Una prva probudila, ručala i onda sam je na kratko stavila u ogradicu da ne skače odmah posle jela i da bih otišla po Lanu koja je javila da je i ona sada budna 🙂 Pre izlaska iz dnevne sobe, bacila sam pogled na pod i sklonila sve na šta mogu da stanem i sapletem se. Sve je bilo pod kontrolom. Da… Uzela sam Lanu iz spavaće sobe i za par sekundi je donela u dnevnu, napravila dva koraka i poletela u vazduh. Sa detetom u rukama! U tim sekundama dok sam padala, samo sam vodila računa da nju čvrsto držim da se ne povredi. I tako je i bilo. Ja sam dobro udarila nogu i leđa, a ona je ostala iznad mene i samo me gledala. Nisam tip koji jauče i viče kad padne, opeče se i slično, a to ne volim ni pred decom da radim jer nema potrebe plašiti ih. Tako sam ja progutala vrisak i bol, ostavila Lanu sa sestrom i otišla u kuhinju.

Šta se desilo? Za tih nekoliko sekundi koliko sam ja bila odsutna, Una je iz ogradice izbacila igračku, mekani krug na koji se lepe Miki Maus i pčelica, tako da je on nečujno pao na pod. Nisam ga videla i okliznula sam se.

Nije ni bitno kako i zašto sam pala. Kad sam ušla u kuhinju i sela, počela sam iznutra da se tresem od straha. Ja sam uvek na nivou zadatka kad su problemi u pitanju, ali kad se sve stiša, nastupaju reakcije koje neki ljudi imaju u kritičnim trenucima. Počela su da naviru pitanja, šta da sam povredila Lanu, šta da sam polomila nogu, šta bi one radile da ja ne mogu da se pomerim, zašto nisam gledala gde idem, mrzim igračke… Onda sam počela da plačem, lepo se iščistila od emocija i osetila smirenost po prvi put od početka ove godine. Sa smirenošću su naišle i odluke i odgovori na moje sumnje.

Prvo što sam shvatila jeste da gubim vreme strahujući stalno od toga šta može da krene naopako. Uz svu moju pažnju i brigu, jeste krenulo naopako.

Drugo, koliko samo gubim vreme dok iščekujem nešto neprijatno, a kad se ne desi, iscrpljena sam, nemam energije ni radosti u sebi. Svemu onome lepom što se desi tokom dana ja ne prisustvujem, ne uživam, otaljavam sate. A kad se povremeno desi nešto ne baš lepo, nemam snage da se borim jer sam već bila pod stresom.

I tu je odluka pala. I ne samo odluka. Istog trenutka sam otišla da se umijem i posvetila se svojoj deci potpuno prisutna i sa uživanjem. Dan je bio fantastičan. Kao da su osetile da sam imala prelomni trenutak, bile su još veselije i razigranije, mazile smo se, ljubile, pevala sam im, igrala, golicala ih, imitirala im životinje… Ili se meni samo činilo da su radosnije jer sam ih posmatrala iz drugačije perspektive 🙂

Kao i uvek, volela bih da čujem vaša mišljenja na ovu temu. Do sledećeg čitanja ❤

Leave a comment, I would love to hear what you think.

And don’t forget to follow 🙂 ❤

***

While I was trying to figure out my future blog, I knew that I would mostly share my personal fashion style and everyday musings on life. Some kind of fashion and psychology mix 🙂

However, when I started writing, I realized how hard it is for me to completely open up and publicly verbalize things people usually don’t share, quirks that make us different, but oh so similar to each other. Opening up involves showing vulnerability, hearing different opinions that may not be so pleasant to hear, giving people opportunity to judge you without having a complete insight into your life.

Yesterday I also realized that being open and vulnerable is human and it can bring out the strength and will in us to carry on. I always admired people who openly discussed serious illnesses, death, doubts, fears. I’m not talking about constant whiners who never see the bright side of life. I’m talking about honesty and courage to admit you’re not perfect and that there are things you can’t deal with.

I am a Mother of two-year-old twin girls, Lana and Una. To say that they are my world would be an understatement. As much as I enjoy them, at the same time I am  burdened by all kinds of doubts and fears. My daughters and I caught the flu at the end of December; it was really bad. The doctor even advised us not to let them go to kindergarten for a month!

After that, life returned to ‘normal’ again: playing, laughing, crying, toys all over the place, my daughters’ joy and spontaneity that are so captivating 🙂 However, along with the ‘normal’ came something else. Anxiety. Cringy feeling. I was afraid that they will fall down, hurt themselves, swallow something dangerous. Those fears are pretty much rational and all Moms experience them. But not all the time and not so overwhelmingly because then you can’t go about your daily life. I cringed every time I tried to smile, it looked like I was wearing a mask, and every time one of my daughters slipped on something, I would feel sickness in my stomach that lasted for the rest of the day. Only when they were asleep was I at peace.

I knew what it was all about: the stress from the flu, fever day and night, we hardly ate at all, Lana and Una even refused water so I had to use syringe to make them drink; Lana was crying a lot because she had a stomachache from all the meds… Horror movie that went on repeat for 10 days. It all made me cringe even when the storm passed.

I was trying to explain to myself that I should relax, enjoy time spent with them, not think about what can go wrong, that there are things out of my control. I covered all that was under my control. That I’m no good if I am anxious all the time. Still nothing.

Since I haven’t managed to deal with it by myself, even though I tried, life decided to do it for me. There’s nothing better than a lesson right in your face.

Yesterday, Una woke up first and had lunch, then I put her in a cot so I could pick up Lana who in the meantime also woke up. Before I left the living room, I checked that there’s nothing on the floor I could step on. Everything was under control. Yes… I took Lana in my arms, entered the living room and suddenly I was in the air! With a child in my arms! While I was falling, I just made sure that I hold Lana tight so that she doesn’t get hurt. She wasn’t hurt, thank God. My leg and back hurt, but I’m not the one crying out and moaning when I fall or burn myself. And I wouldn’t want to scare my children anyway. So I swallowed up the scream and pain, left Lana with her sister and went to the kitchen.

What happened? While I was in the bedroom, Una threw a toy out of the cot, a soft circle that soundlessly ended on the floor. I didn’t see it and I slipped.

It really doesn’t matter how and why I stumbled. When I entered the kitchen and sat down, I started shivering inside. I am always at the top of my game when it comes to problems, but when all settles down, I have turbulent reactions. My head was swarming with questions, What if I hurt Lana, What if I broke my leg, What would they do if I couldn’t move, Why wasn’t I watching my step, I hate toys… Then I started crying, cleansed myself real good and felt calm for the first time since the beginning of this year. Calmness brought decisions and solutions to my doubts.

First of all, I realized that it is such a waste of time being anxious all the time about something that may or may not happen. With all my cautiousness, things did go wrong.

Second, I also waste precious time anticipating a disaster, and when it doesn’t happen, I’m exhausted, with no energy and joy left in me. I am not mindful of all the good things that happen during the day, I don’t enjoy, I am just waiting the hours to pass by. And when occasionally there is a setback, I don’t have any strength left to fight because I am plagued by constant stress.

So I made a decision. And not only that. I immediately washed my face and completely dedicated myself to my daughters. We had an amazing day! As if they sensed a shift in me, they were even more cheerful and playful. We cuddled, kissed, I sang to them, danced, tickled them, imitated animal sounds… Or maybe it just seemed to me they were more cheerful because I changed my point of view 🙂

Leave a comment, I would love to hear what you think.

And don’t forget to follow 🙂 ❤

Photo: http://cliparts.co/fall-down

Advertisements

5 thoughts on “Kad mama padne… / Mom Stumbles and Falls…

  1. Bilo je par momenata koji znaju da zaustave disanje….prvi kad je stariji srusio -nemampojmakako – stolicu na sebe i rasekao unutrasnji deo usana..onda kad se sapleo o svoje noge i pao direktno na ivicu stocica i hvala Bogu ptomasio oko ta malo- krv je sikljala… pa momenat kad Soka opet neznamkako spajdermen metodom se popne i visi sa police a milisekund je deli od padanja…. i tako sve u trenucima kad mislim da je SVE POD KONTROLOM – veruj mi – nikad nije
    . Poenta mog odgovora je -ako si u grcu nema vajde , nauci ih kako da padaju i kako da ustanu-sto je mnogo vaznije; i to je to. Svet postaje opasno i strasno mesto kad postanes roditelj. E a kad se trgnes i shvatis da si i ti porasla u tom svetu i jos u uvek si hvala Bogu veoma živa 🙂 onda shvatis da i nije tako strasno i radis stvari najbolje sto mozes. Sve dok su one nasmejane znaci da dobro radiš. :*

    ps. mama ima i te kako pravo i da padne i da place u suprotnom ne bi bila mama vec drvo.

    Liked by 1 person

  2. Ivana, hvala za komentar ❤

    O da, svet je pre dve godine postao strašno mesto gde iz svakog kutka vreba opasnost. Sa tim se borim često.

    Ove situacije koje si opisala sa svojom decom su jezive i dok čitam, a kamoli kad si pored njih. I meni je palo na pamet kako smo svi mi preživeli detinjstvo jer se ne sećam da su moji sklanjali sve od nas, oblagali ivice stola, imali zaštitni deo na krevetu da ne poispadamo noću… Ja sam stala na ping-pong lopticu i razbila glavu o pločice, pa je život krenuo dalje… Dok smo bili napolju sa drugarima, niko nas nije pazio.

    Hvala što mi pružaš podršku i što i ti deliš svoja iskustva. Poljubac za mamu lavicu :*

    Like

  3. Moj decak ima 3,5 godine i sada vec deluje kao maleni covek koji i govori i ponasa se kao pravi decak! Medjutim, situacije na koje nalilazim shvatam da je moj decak i dalje suvise radoznao i da ga mogu povrediti neke stvari koje ni sanjala nisam da se mogu dogoditi.. elem, juce je bilo jako hladno, zamrznuto svuda okolo, ja sam ga opremila svom mogucom zimskom opremom za izlazak napolje, jedino mu se oci vide ☺. Pre nekoliko dana smo suprug i ja uzneli nekoliko flasa gaziranog soka koji ze zamrzao u spajzu, sa idejom-kad se odmrzne da bacimo samo pl.ambalazu! Eto, malac je isao za mnom stazom, odjednom sam cula jak prasak! Kad sam se okrenula videla sam eksplodiranu flasu soka i njega koji stoji uplasen….joj, od straha sam pocela da mu objasnjavam sta se moglo dogoiti (a ustvari, ja nisam imala ideju da zaledjena flasa soka moze eksplodirati😨)…. razmisljam tako, da li sam dobra majka..da li dovoljno brinem, da li ..ko zna jos koliko ‘da li’… i tako svakog dana..

    Liked by 1 person

    • Katarina, hvala na komentaru 🙂
      Baš si imala situaciju juče, da se naježiš. Nadam se da si uspela da se smiriš danas. Ne znaš ni kako da reaguješ od šoka. Neke mame čak i viču, i mada ne volim dreku, shvatam da je pražnjenje moguće i na taj način.
      Skroz je normalno da sebe uvek preispituješ kakva si majka, nama ženama je to i u krvi, a i vaspitane smo (većina) da snosimo svu odgovornost ovog sveta, od nas se očekuje i nemoguće. A vremenom naučimo da i same od sebe očekujemo da budemo super-žene, a to je veliki teret. Koliko puta kad žena uradi nešto za svoju dušu, da sebi oduška i opusti se, posle sabira i oduzima i bocka je griža savesti?
      I pored svega toga, smatram da svako treba da se posveti sebi barem sat vremena dnevno, kako zna i ume, da bi lakše funkcionisao i bio dobar i sebi i drugima. 🙂
      Uživaj u svom malom zvrku! 🙂

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s