Šta sam naučila za ovih trideset i kusur i čega se religiozno pridržavam

Razmišljam se odakle da počnem. Ako krenem od samog početka i uhvatim se objašnjavanja uzročno-posledičnih veza do detalja, biće mi potrebno nekoliko dana ili nedelja, a onda mogu da se bacim i na pisanje knjige. Zato ću se ovde držati principa “manje je više” i probaću da budem sažeta. Koliko ja to umem da budem. A ne umem. I ne volim. Ali da probam.

Elem, uoči svog trideset i sedmog rođendana, poželela sam da na papir stavim neke od najbitnijih stvari koje sam naučila, kao i neke od mojih svetih rutina. Lični svet izgleda potpuno drugačije kad imaš 20 i 30 godina, a ovaj moj trenutni se uveliko izmenio u poslednje tri godine. Način na koji razmišljam, prioriteti kojih se držim, razgovori koje biram, ljudi kojima dopuštam ili ne dopuštam da budu deo mog “cirkusa” i avanture…

  1. Emocije su prolazna stvar. Gosti koji navrate. Poželjno je i zdravo saslušati šta imaju da kažu, neke su čak toliko bitne da mogu da te usmere i nauče nečemu, ali većina samo dođe i prođe. Nasmej se, isplači, promeni nešto ako želiš i kreni dalje.

Ja sam prepuna raznoraznih emocija, često me preplave i naprave haos, ali se potrudim da ih osvestim, dam sebi oduška tako što ili pričam o tome ili đuskam uz glasnu muziku ili pevam iz sveg glasa ili plačem dok ne izbacim sve iz sebe.

  1. Kad mi treba odmor, nateram se da usporim. Telo je jedna savršena mašina koja će ti uvek staviti do znanja šta mu treba. Ako ga ne slušaš ili namerno ignorišeš, mrcvariće te zahtevima sve dok ne onemoćaš.

Naučila sam da je najjednostavnije i najefikasnije da stanem i napravim makar i kratku pauzu kad osetim jak umor, nelagodu, nevoljnost da obavim nešto što sam zacrtala. Ako sam u prilici – legnem, raširim se preko celog kreveta, opustim sve mišiće i samo “postojim”. Dišem. Ponekad i zaspim.

  1. Ne možeš da utičeš na to šta će ti neko reći, kako će se ponašati, da li će te uvrediti i uzeti u obzir tvoje želje i potrebe. Ali na svoju reakciju i na to kako ćeš dalje da se nosiš sa tim, na to možeš da utičeš i to je divno 🙂

Zadržavam i maksimalno koristim svoje pravo da se svakog jutra probudim i krenem ispočetka. Da uz božanstven ukus prve kafe ostavim sve jučerašnje čarke i gluposti za sobom i u novi dan krenem kao da sam se tek rodila.

  1. Deca su najveći učitelji. Bez zadnje namere će izvući iz tebe ono najlepše… i najgore – sve ono što misliš da si nekada davno tako lepo spakovao sa sve mašnicom i ugurao pod tepih… a onda taj isti tepih ostavio u nekom kontejneru. Da bi sa decom izašao na kraj, jedini uslov je da prvo izađeš na kraj sam sa sobom. Zato je roditeljstvo nešto najteže na svetu, a istovremeno i ono što je neophodno da bi osetio i pružio pravu, bezuslovnu ljubav i izvukao iz sebe maksimum.
  2. Kad smo kod bezuslovne ljubavi, da se ne lažemo. Možeš da je osećaš samo prema svojoj deci. Tačka. Možeš bezuslovno da PRIHVATIŠ nekoga sa svim manama i vrlinama, da se nekako pomiriš sa tim, ali bezuslovno voleti i praštati je moguće samo u odnosu roditelj – dete.
  3. Uvek gledaj da si sebi na prvom mestu. Moja mama ima jako mudru izreku: “Kad pokušaš da udovoljavaš drugima, može da se desi da na kraju niko ne bude zadovoljan. Kad ugađaš sebi, onda si na uvek na dobitku jer je barem jedna osoba zadovoljna (ti).”
  4. Kad mi se ćuti i kad želim da budem sama, više ne postoji nijedna sila koja me u tome može zaustaviti. Moje vreme je samo moje. Ne želim da ga delim ni sa kim.

I da, uvek ću uveče pre odabrati da pročitam nešto ili se posvetim sebi nego što ću izaći negde ili slušati isprazne priče. I sasvim sam zadovoljna time.

  1. Kako se bližim 40-oj, zaista mi je sve manje bitno šta ko misli o meni, mojim izborima, načinu na koji vaspitavam decu ili provodim vreme. Odavno se držim onog tri “F” pravila (bolje zvuči na engleskom): If you’re not Feeding me, Fucking me, or Financing me, then your opinions really don’t matter.
  2. Od kako sam dobila decu, više ne koristim puder, samo rumenilo. Ne zato što ne stižem, već zato što sam svoje lice i telo prihvatila u potpunosti. Veći deo života me je bilo sramota što imam pege, iako su drugima bile simpatične, pa sam se gušila u puderu. Te iste pege su u međuvremenu izbledele, a da ja nisam ni primetila. Sada ponosno šetam ono što je ostalo od njih.

A što se tela tiče, ono me sluša i kad sam prema njemu nemarna, a i pomoglo mi je da ovako krhka na svet donesem dva divna deteta. Zato više nemam šta da mu prebacim, meni je svetinja.

  1. Pretpostavka je majka svakog zajeba, kažu ljudi. Ako ne verujete, posmatrajte sebe ili zapisujte svoje pretpostavke, pa vidite u kojoj ste zabludi.

Mnogo je lakše biti direktan, otvoreno pitati i razjasniti. Ne živimo u trileru.

  1. Mi visokosenzitivni i koji preterano brinemo, teško se suočavamo sa svakodnevnim izazovima. Naučila sam da barem ublažim sve to. Kad se izgubim u brigama i vidim da to ne vodi nikuda, stopiram se i predam štafetu životu da malo brine umesto mene i reši neke probleme. Kad već ne može sudove da mi opere, neka se lati ovih ozbiljnijih stvari.
  2. Iz svakog dana “isisam” ono što je lepo i time se hranim. Ono što mi se ne dopada probam da prihvatim i shvatim kao lekciju i da ga ne vučem sa sobom sutra i prekosutra. I zaista, ali zaista uživam u svemu što radim, makar to bilo i odlaganje zimske garderobe. Uvek pokušavam da budem prisutna u trenutku i da se koncentrišem na ono što radim.
  3. Od kako sam prošle godine ostala bez koliko-toliko sigurnog posla, suočila sam se sa strahom od promene i naučila da je moguće uživati i u nečemu što nije sigurica. Plus sam stekla iskustvo u radu sa decom što mi je nekada bio bauk.
  4. Opraštam sebi. Idem dalje. Učim. Shvatam koliko sam nesavršena, koliko grešaka pravim i koliko me sve to oblikuje na jedan zanimljiv način.
  5. I polako oslobađam dete u sebi. Ono dete koje sam jednom sahranila u dubini svoje duše i zabranila mu da se igra, mašta i zanosi.
  6. Ne bojim se godina, ne muči me to što starim i što ne uspevam da antiridom rešim sve bore oko očiju. Što više prihvatam sebe i radim ono što volim, sve mi je komotnije u svojoj koži. Što i vama želim 🙂

I za kraj serija fotografija, da obojimo malo današnji dan ❤

20180411_102325a

20180411_102433a.jpg

20180411_102457a.jpg

 

20180411_102611(0)a.jpg

20180411_102628a.jpg

Photo by M. Rakic

Leave a comment, I would love to hear what you think.

                                                       And don’t forget to follow 🙂 ❤

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Kad mama padne… / Mom Stumbles and Falls…

8iabjzryt

Dok sam mesecima unazad osmišljavala blog, znala sam da ću se najviše baviti svojim stajlingom i pričama iz života, načinu na koji razmišljam, stvarima koje me muče i raduju, saznanjima do kojih dolazim. Neka vrsta modno-psihološkog miksa 🙂

Ali, kada sam počela da pišem, shvatila sam da mi je jako teško da se potpuno otvorim i iznesem u javnost nešto o čemu ljudi uglavnom ne govore, sitnicama koje nas čine drugačijim, a opet tako sličnim. Otvoriti se znači pokazati svoju ranjivu stranu, čuti mišljenja koja su drugačija i možda ne prijaju, dati priliku nekome da o tebi donosi zaključke bez kompletnog uvida u tvoj život i slično.

Takođe sam juče shvatila i koliko je biti otvoren i pokazati ranjivost ljudski i koliko može da iz mene izvuče snagu i volju da idem dalje. Oduvek sam se divila ljudima koji otvoreno pričaju o borbi sa bolešću, smrti, sumnjama, onome što ih plaši. Ne mislim na ljude koji stalno kukaju i uvek samo vide negativnu stranu, već o otvorenosti, iskrenosti i snazi da priznaš da nisi savršen i da sa nekim stvarima ne umeš da izađeš na kraj.

Ja sam majka dvogodišnjih bliznakinja, Lane i Une. Malo je reći da su mi one ceo svet. Koliko god da uživam u njima, u istoj meri sam opterećena i raznim sumnjama i strahovima. Nije nas preskočio virus krajem decembra, sve tri smo bile bolesne i bilo je naporno i fizički i psihički. Najviše zato što sam i ja bila malaksala i nisam mogla maksimalno da im se posvetim. Potrajalo je sve to, naravno i prošlo, dobili smo savet od doktora da ih skoro ceo januar ne vodimo u vrtić da bi ojačale. Sve smo ispoštovali.

Život se vratio u normalu, igra, smejanje, plakanje, igračke po celom stanu, njihova dečja radost i neposrednost koja osvaja 🙂 Međutim, sa normalizovanjem svakodnevice, kod mene se pojavilo još nešto. Zebnja. Zgrčenost. Strah od toga da ne padnu, ne povrede se, ne progutaju nešto što ne treba (da, još uvek vole da žvaćkaju nešto što pronađu, a učini im se zanimljivim). Pazite, to su sve realni strahovi i svaka majka ih ima. Ali ne konstantno i ne previše duboko, jer ometa funkcionisanje. Ta zgrčenost je kod mene postala toliko intenzivna da nisam mogla da se nasmejem iskreno, samo bih napravila grimasu koja podseća na osmeh, stomak bi me zaboleo svaki put kada bi se neka od njih dve saplela, a onda sam imala mučnine do kraja dana. Jedino sam bila mirna kad spavaju.

Znala sam o čemu se radi, u pitanju je stres koji sam doživela dok smo bile bolesne, temperatura dan i noć, ništa ne jedemo, one nisu htele ni tečnost, pa sam morala špricem da im dajem, često plakanje jer je Lanu boleo stomak od lekova… Horor film koji je trajao otprilike 10 dana. Sve to me je ostavilo zgrčenom i kad je oluja prošla.

Pokušavala sam da objasnim sebi da treba da se opustim, uživam sa njima, ne razmišljam o tome šta loše može da se desi, da neke stvari nisu u mojoj moći, jer ono što jeste, ja sam uradila. Da nisam dobra ni sebi ni njima ako sam stalno u grču. Ali, ništa.

Pošto sama nisam uspela da se izborim, mada sam se trudila, život je to odlučio da uradi umesto mene. Ništa poučnije od lekcije koja te tresne preko nosa.

Elem, juče se Una prva probudila, ručala i onda sam je na kratko stavila u ogradicu da ne skače odmah posle jela i da bih otišla po Lanu koja je javila da je i ona sada budna 🙂 Pre izlaska iz dnevne sobe, bacila sam pogled na pod i sklonila sve na šta mogu da stanem i sapletem se. Sve je bilo pod kontrolom. Da… Uzela sam Lanu iz spavaće sobe i za par sekundi je donela u dnevnu, napravila dva koraka i poletela u vazduh. Sa detetom u rukama! U tim sekundama dok sam padala, samo sam vodila računa da nju čvrsto držim da se ne povredi. I tako je i bilo. Ja sam dobro udarila nogu i leđa, a ona je ostala iznad mene i samo me gledala. Nisam tip koji jauče i viče kad padne, opeče se i slično, a to ne volim ni pred decom da radim jer nema potrebe plašiti ih. Tako sam ja progutala vrisak i bol, ostavila Lanu sa sestrom i otišla u kuhinju.

Šta se desilo? Za tih nekoliko sekundi koliko sam ja bila odsutna, Una je iz ogradice izbacila igračku, mekani krug na koji se lepe Miki Maus i pčelica, tako da je on nečujno pao na pod. Nisam ga videla i okliznula sam se.

Nije ni bitno kako i zašto sam pala. Kad sam ušla u kuhinju i sela, počela sam iznutra da se tresem od straha. Ja sam uvek na nivou zadatka kad su problemi u pitanju, ali kad se sve stiša, nastupaju reakcije koje neki ljudi imaju u kritičnim trenucima. Počela su da naviru pitanja, šta da sam povredila Lanu, šta da sam polomila nogu, šta bi one radile da ja ne mogu da se pomerim, zašto nisam gledala gde idem, mrzim igračke… Onda sam počela da plačem, lepo se iščistila od emocija i osetila smirenost po prvi put od početka ove godine. Sa smirenošću su naišle i odluke i odgovori na moje sumnje.

Prvo što sam shvatila jeste da gubim vreme strahujući stalno od toga šta može da krene naopako. Uz svu moju pažnju i brigu, jeste krenulo naopako.

Drugo, koliko samo gubim vreme dok iščekujem nešto neprijatno, a kad se ne desi, iscrpljena sam, nemam energije ni radosti u sebi. Svemu onome lepom što se desi tokom dana ja ne prisustvujem, ne uživam, otaljavam sate. A kad se povremeno desi nešto ne baš lepo, nemam snage da se borim jer sam već bila pod stresom.

I tu je odluka pala. I ne samo odluka. Istog trenutka sam otišla da se umijem i posvetila se svojoj deci potpuno prisutna i sa uživanjem. Dan je bio fantastičan. Kao da su osetile da sam imala prelomni trenutak, bile su još veselije i razigranije, mazile smo se, ljubile, pevala sam im, igrala, golicala ih, imitirala im životinje… Ili se meni samo činilo da su radosnije jer sam ih posmatrala iz drugačije perspektive 🙂

Kao i uvek, volela bih da čujem vaša mišljenja na ovu temu. Do sledećeg čitanja ❤

Leave a comment, I would love to hear what you think.

And don’t forget to follow 🙂 ❤

***

While I was trying to figure out my future blog, I knew that I would mostly share my personal fashion style and everyday musings on life. Some kind of fashion and psychology mix 🙂

However, when I started writing, I realized how hard it is for me to completely open up and publicly verbalize things people usually don’t share, quirks that make us different, but oh so similar to each other. Opening up involves showing vulnerability, hearing different opinions that may not be so pleasant to hear, giving people opportunity to judge you without having a complete insight into your life.

Yesterday I also realized that being open and vulnerable is human and it can bring out the strength and will in us to carry on. I always admired people who openly discussed serious illnesses, death, doubts, fears. I’m not talking about constant whiners who never see the bright side of life. I’m talking about honesty and courage to admit you’re not perfect and that there are things you can’t deal with.

I am a Mother of two-year-old twin girls, Lana and Una. To say that they are my world would be an understatement. As much as I enjoy them, at the same time I am  burdened by all kinds of doubts and fears. My daughters and I caught the flu at the end of December; it was really bad. The doctor even advised us not to let them go to kindergarten for a month!

After that, life returned to ‘normal’ again: playing, laughing, crying, toys all over the place, my daughters’ joy and spontaneity that are so captivating 🙂 However, along with the ‘normal’ came something else. Anxiety. Cringy feeling. I was afraid that they will fall down, hurt themselves, swallow something dangerous. Those fears are pretty much rational and all Moms experience them. But not all the time and not so overwhelmingly because then you can’t go about your daily life. I cringed every time I tried to smile, it looked like I was wearing a mask, and every time one of my daughters slipped on something, I would feel sickness in my stomach that lasted for the rest of the day. Only when they were asleep was I at peace.

I knew what it was all about: the stress from the flu, fever day and night, we hardly ate at all, Lana and Una even refused water so I had to use syringe to make them drink; Lana was crying a lot because she had a stomachache from all the meds… Horror movie that went on repeat for 10 days. It all made me cringe even when the storm passed.

I was trying to explain to myself that I should relax, enjoy time spent with them, not think about what can go wrong, that there are things out of my control. I covered all that was under my control. That I’m no good if I am anxious all the time. Still nothing.

Since I haven’t managed to deal with it by myself, even though I tried, life decided to do it for me. There’s nothing better than a lesson right in your face.

Yesterday, Una woke up first and had lunch, then I put her in a cot so I could pick up Lana who in the meantime also woke up. Before I left the living room, I checked that there’s nothing on the floor I could step on. Everything was under control. Yes… I took Lana in my arms, entered the living room and suddenly I was in the air! With a child in my arms! While I was falling, I just made sure that I hold Lana tight so that she doesn’t get hurt. She wasn’t hurt, thank God. My leg and back hurt, but I’m not the one crying out and moaning when I fall or burn myself. And I wouldn’t want to scare my children anyway. So I swallowed up the scream and pain, left Lana with her sister and went to the kitchen.

What happened? While I was in the bedroom, Una threw a toy out of the cot, a soft circle that soundlessly ended on the floor. I didn’t see it and I slipped.

It really doesn’t matter how and why I stumbled. When I entered the kitchen and sat down, I started shivering inside. I am always at the top of my game when it comes to problems, but when all settles down, I have turbulent reactions. My head was swarming with questions, What if I hurt Lana, What if I broke my leg, What would they do if I couldn’t move, Why wasn’t I watching my step, I hate toys… Then I started crying, cleansed myself real good and felt calm for the first time since the beginning of this year. Calmness brought decisions and solutions to my doubts.

First of all, I realized that it is such a waste of time being anxious all the time about something that may or may not happen. With all my cautiousness, things did go wrong.

Second, I also waste precious time anticipating a disaster, and when it doesn’t happen, I’m exhausted, with no energy and joy left in me. I am not mindful of all the good things that happen during the day, I don’t enjoy, I am just waiting the hours to pass by. And when occasionally there is a setback, I don’t have any strength left to fight because I am plagued by constant stress.

So I made a decision. And not only that. I immediately washed my face and completely dedicated myself to my daughters. We had an amazing day! As if they sensed a shift in me, they were even more cheerful and playful. We cuddled, kissed, I sang to them, danced, tickled them, imitated animal sounds… Or maybe it just seemed to me they were more cheerful because I changed my point of view 🙂

Leave a comment, I would love to hear what you think.

And don’t forget to follow 🙂 ❤

Photo: http://cliparts.co/fall-down

Kako se osećaš? / How Are You Feeling?

Zdravo svima!

U poslednje vreme sam se pozabavila načinom na koji izražavam emocije. Volim da emocije ne svrstavam u pozitivne i negativne, već prijatne i neprijatne. Taj stav sam davno usvojila i pomaže mi.

Čitav život imam poprilično intenzivne emocije i reakcije na događaje/ljude/mirise/tuđa raspoloženja/buku/povišen ton tokom razgovora… Uvek sam mislila da sam preosetljiva, drugi su mi govorili da treba da ojačam, suočim se sa time da je svet surov, kako ću da reagujem kad stignu pravi problemi, da nemam zašto da budem npr. tužna jer imam sve u životu…. Počela sam i sama sebi da držim predavanja o tome kako su mi unutrašnje reakcije malo burnije od vecine ljudi koje poznajem, zašto sam samo ja preplakala ceo film “Venčanje mog najboljeg prijatelja”, dok su se drugi smejali… Pre otprilike godinu dana sam saznala za termin HSP (Highly Sensitive Person) i to mi je promenilo sliku o tome zašto se često ne uklapam po pitanju reakcija/doživljavanja sveta i pomoglo da shvatim da nisam jedina.

Koga interesuje HSP tema, može procitati na Internetu o tome, preporučujem dr Elaine Aron. Literatura je, doduše, na engleskom. No, to nije tema ovog post-a.

 

angry-girl

Često se dešava da neke osnovne emocije, poput tuge, povređenosti, ne umemo da izrazimo, pa ih maskiramo drugom, mnogo moćnijom i destruktivnijom, a to je ljutnja (neretko i sam bes). Ako ne znate da prepoznate da ste tužni, razočarani, ili ako to na adekvatan nacin ne izrazite (verbalno, pisanjem dnevnika…), sasvim sigurno ćete emociju ostaviti da živi u vama, vrtećete se u začaranom krugu, postajati očajni… Ili ćete je lepo spakovati u sebe i ona će jednom, na neki svoj način, isplivati, ali tada je teško shvatiti odakle i čemu određena reakcija.

Da bih malo bolje ušla u srž svega toga, vratila sam se u detinjstvo i pokušala da se setim kako je moja porodica izražavala osećanja. Nisam uspela da se setim nijedne situacije gde je neko od odraslih bio ljut, besan, bespomoćan, tužan, uplašen… Ništa od toga se nije pokazivalo. I to je u redu, jer mi svi radimo onako kako smo naučeni. Zahvaljujući tome,imala sam savršeno detinjstvo, oslobođeno pritiska, uz podršku porodice sam uspela da prebrodim mnoge stvari. Druga strana medalje je da i dok sam bila mala, a i sada često, kada se naljutim ili rastužim, ja osetim iznutra sramotu, kao da nemam pravo da se tako osećam. Kao da sam zbog toga “neadekvatna” i “autsajder”. To prosto ne ide uz mene, odgovornu, ozbiljnu, pametnu, načitanu. Teško je osetiti nešto, a ne znati da to pokažeš, pa onda pređe u otpor, defanzivno ponašanje, često i samosažaljenje.

Prošle nedelje sam odlučila da izvedem mali eksperiment sama na sebi. Svaki put kada bih doživela neprijatnu emociju, napravila sam pauzu, pitala sebe šta mi je, zašto se tako osećam i pokušala što jasnije da opišem sve što mi se dešava u telu i glavi. Posle toga sam objašnjavala sebi da je u redu osećati se tako, da emocije dođu i odu i da je potrebno pustiti sebe da doživiš sve to, da bi moglo da se krene dalje.

 

alone-sad-girls-hd-wallpapers

http://onehdwallpaper.com/sad-girls-wallpapers-hd-pictures/

Evo do kog zaključka sam došla. Svaki put kada bih sebi bukvalno oprostila što osećam tugu/ljutnju/frustraciju, isplakala se kad mi dođe, pročistila se družeći se sa emocijom dok je tu, osetila sam kako polako prihvatam kod sebe stvari koje sam nekada odbacivala smatrajući da nisu socijalno prihvatljive, da me izdvajaju od ostalih, da sam “loša” jer mi se nešto dešava…

Prihvatam korak po korak to da ne mogu sa svima da budem u harmoničnim odnosima. Prihvatam da me pojedini ljudi i situacije izuzetno iscrpljuju i da je moje pravo kao čoveka da se zaštitim i sklonim se ako mogu. Prihvatam da nema onoga “srećno do kraja života” i da je to u redu. Prihvatam da ponekad pravim pogrešne izbore, snosim posledice i učim za dalje. Prihvatam da ne mogu sve da uradim kako sam zamislila, da ne ide sve po planu, da grešim, nekada i previše. Prihvatam da je u redu da sam manje produktivna i raspoložena kada sam izložena stresu i kad nisam naspavana. Prihvatam da mi treba vremena da napunim baterije, da volim da imam barem sat vremena za sebe, u tišini. Prihvatam da nemam rešenje za svaki problem, da nekada moram da se prepustim toku života i kasnije vidim šta ću.

I sve više sam zahvalna na svemu što imam. Kad se nešto loše desi, zahvalna sam što nije nešto gore, što sam uspela da se snađem.

A uz takav pristup svojim osećanjima, počinjem više da volim i poštujem sebe. Koža mi je manje tesna.

Manje kritikujem sebe i osećaj je neverovatan. Imam više energije i životne radosti.

Do sledećeg pisanja, dozvolite sebi da osetite ono što osetite, bez etiketiranja, prebacivanja i kinjenja sebe. Lepo je shvatiti da smo svi u istom sosu. Pitanje je kako ćemo pristupiti tome i olakšati svakodnevicu.

***

Expressing my emotions is something I’ve been thinking of a lot lately. I generally don’t label emotions as “positive” and “negative”, but rather as “pleasant” and “unpleasant”. It helps a lot.

I have very intense emotions and response to everyday events/people/scents/other people’s moods/noise/people raising their voice… I always thought that I was too sensitive. Other people advised me to toughen up, face the fact that the world is a cruel place, how am I going to act when the real problems come up, that I absolutely have no reason to be sad because I have everything I ever wanted… Pretty soon I also started giving myself a hard time about my oh-so-intense reactions, asking myself why was I the only one in the room crying while watching “My best friend’s wedding”, and so on… Last year I found out about HSPs. I recommend Dr Elaine Aron if you want to learn more about it.

It’s very common not to be able to express some basic feelings, like sadness or hurt, thus transforming them into more powerful and destructive ones, like anger. If you can’t recognize sadness or disappointment, and express them properly (in words or maybe journaling), the emotion is likely to stay within you until you find yourself in a vicious circle, become desperate… Or, you’ll repress it and it will eventually find its way out in a form of a temper tantrum or completely inappropriate response.

In order to understand this process in a more profound way, I’ve been recalling my childhood and the way my family expressed their feelings. I couldn’t remember a single time when adults were angry, outraged, helpless, sad, scared… They never showed it. And that’s OK, we all act as taught. I had a perfect childhood because of it and was free from pressure. My family showed support and helped me through tough and shitty times. On the other side, as a child and now as an adult, I often feel ashamed when angry or sad, as if I don’t have the right to feel that way. As if that somehow makes me “inappropriate” or “an outsider”. It just doesn’t suit my personality since I’m responsible, serious, smart, educated and all. It is hard to have a certain feeling and not being able to express it, which further leads to defensive behavior and self-pity.

Last week I decided to experiment a little. Every time I had an unpleasant feeling, I took a break, asked myself to be specific about bodily sensations and overall state I was in. After that I would tell myself that it is OK to feel that way, that feelings come and go and that it is necessary to experience them and let them go in order to move on.

Here’s the conclusion. Every time I literally forgave myself for feeling sad/angry/frustrated, had a good cry, purged myself by hanging out with the feeling while it’s fresh, I felt I was slowly accepting parts of myself I used to reject, see as socially unacceptable and keeping me away from others, making me feel “bad”.

I take baby steps towards accepting the fact that I can’t be in a harmonious relationship with everyone. I accept that certain people and situations drain the heck out of me and that I have the right to protect myself and get away. I accept that there is no “happily ever after”. I accept the fact that I make wrong choices, suffer the consequences and learn my lessons. I accept that things often don’t go as planned, that I make mistakes, a bunch of them actually. I accept that it is OK to be less productive due to stress and lack of sleep. I accept that I need time to recharge, that I love scheduling some ‘me’ time in silence. I accept that I don’t have a solution to every problem, that sometimes all I can do is go with the flow and make plans as I go.

And I am more grateful for everything I have. When shit hits the fan, I am thankful for the way I dealt with it.

I love and respect myself more. I feel more comfortable in my own skin.

It’s so powerful when I don’t criticize myself excessively. I have more energy, I enjoy life more.

It is nice realizing that we are all humans. Let yourself feel whatever it is you’re feeling, without labeling, nagging and picking on yourself.

Leave a comment, I would love to hear what you think.

And don’t forget to follow 🙂 ❤

Majčinstvo – ne budi prestroga prema sebi / Motherhood – Don’t Be Too Hard On Yourself

Kao prvo, pozdrav svima, a još veći pozdrav svim majkama. Kao što i same znate, biti majka je iskustvo koje se ne može uporediti ni sa čim što ste prethodno doživele, skup najlepših mogućih osećanja, a u isti mah i velikih strepnji. Onog trenutka kada su moje devojčice došle na ovaj svet, počeo je novi život. Dani i godine pre toga postali su nejasni eho Jeleninog bitisanja. Past perfect tense.

Prvih godinu dana je bilo jako naporno, i fizički i psihički. Idealan teren za totalni burnout – neredovna ishrana, nespavanje, strepnja nad decom, nepoznat teren, što sve vodi do velikih sumnji u sebe i osipanja samopouzdanja.

Kako je vreme odmicalo, postajala sam spretnija, pohvatala cake i uspela da dođem do stadijuma kad, zapravo, uživam u svojoj deci. Korak po korak.

 

11156387_10205860986259791_7741630120981798015_n

Ništa novo neću otkriti u ovom post-u. Samo želim da pružim podršku svim majkama i kažem da je u redu praviti greške. U redu je razmišljati da li si dovoljno dobra.

U redu je isplakati se. U redu je poželeti da možeš da spavaš bar još sat vremena. U redu je da te okolina ne razume, da ti svako priča kako bi trebalo da se ponašaš. U redu je da uveče, kada deca zaspe, uzmeš da pročitaš nešto ili jednostavno uživaš u tišini. U redu je da nekad nemaš volju da se doteraš.

U redu je biti ljudsko biće. Jesi dovoljno dobra. Takva kakva si. Ako nisi zadovoljna trenutnim, veruj mi, biće bolje.

 

dsc_0015

Upijaj svaki lep trenutak sa decom, jer oni su izvor prave radosti. Uči od dece da je jedina sreća živeti u ovoj sekundi, nauči od njih da se udubiš u ono što radiš, da se cela posvetiš, makar to bilo pranje sudova.

Nauči od dece da nije bitno kako izgledaš, nego da se dobro zabaviš i pokažeš osećanja.

I svaki put kad te savlada umor ili stres, zagrli ih. Poljubi, izgnjavi. Deluju kao infuzija 🙂 Ta najdivnija bića na svetu celom koja će te naučiti o životu i sebi više od bilo koga/čega drugog.

Živele majke i njihova deca ❤

Pišite mi koji su izazovi kod vas prisutni kada je u pitanju majčinstvo, volela bih da čujem mišljenja na tu temu.

***

Hi everyone, mothers especially! As you already know, being a mother is incomparable to anything you previously experienced. A set of the most wonderful emotions ever and, at the same time, the biggest fears you could imagine. The moment my two little girls were born, a new life began. All those days and years before their birth turned into a blurred echo of my existence. Past Perfect Tense.

First year was a major physical and mental blow. All the factors gathered perfectly to create a total burnout – eating at irregular times, lack of sleep, anxiety, unknown terrain, all leading to high amounts of self-doubt and gradual destruction of my self-confidence.

As time went by, I became more skillful and came to a point where I actually enjoy my kids. Step by step.

I will not make any great discoveries in this post. I just want to offer my support and kind words to all the mothers out there and tell them that it’s OK to make mistakes. It’s OK questioning yourself whether you’re good enough.

It’s OK to have a good cry. It’s OK to crave one more hour of sleep. It’s OK if the people around you don’t get you and keep telling you how you should behave. In the evening, when your kids are asleep, it’s OK to read a book or just enjoy the silence. It’s OK not to be in the mood for getting all dolled up.

It’s OK being human. You ARE good enough. Just the way you are. If you’re not satisfied with how the things are going, trust me, it will get better.

Savor every moment spent with your kids for they are pure, undiluted essence of joy. Let your kids teach you that happiness means living in the moment, let them teach you to be mindful whatever it is you’re doing, even if it’s just washing dishes.

Let them teach you that looks don’t matter. What matters is that you have fun and show your feelings.

And every time you’re gripped by fatigue or stress, hug your kids. Kiss them, cuddle with them. Children have the same effect as intravenous infusion 🙂  Those most wonderful creatures in the world will teach you all you need to know about life and yourself.

Long live mothers and their children ❤

Leave a comment, I would love to hear what you think.

And don’t forget to follow 🙂 ❤

Photo by Miloš Rakić